NAJISKRENIJE PRIZNANJE JEDNE MLADE ŽENE: Evo zašto prigovaram mužu i zašto to više neću činiti

479

zena-tuzna

Ovo je iskrena ispovijest mlade žene. Ispovijest o braku. Ono što je iznijela u svojoj priči itekako će vas taknuti jer svi se možemo pronaći među ovim recima. Upravo zato bi trebali nastaviti čitati.

Ako ste vjenčani, bili ste vjenčani ili se planirate vjenčati – ČITAJTE!

Istina me udarila kao grom iz vedra neba, a sve se dogodilo zbog jednog pakiranja hamburgera.

Pitala sam supruga da kupi neke stvari za večeru. Kad je stigao doma, ostavio je vrećicu na radnom stolu. Prišla sam i počela vaditi namirnice. Izvadila sam hamburger i upitala ga što je to?

“Hamburger”, odgovorio je.

“Da, ali nisi kupio onaj koji sam ja mislila”, odgovaram ja njemu.

“Nisam? Htjela si neku drugu marku”, ponizno će on.

“Ne, samo nisi kupio s odgovarajućim postotkom masnoće, pa ja uvijek kupujem onaj s 20 posto”, ljuta sam.

Eto. Tako je počelo. Napala sam ga. Je li uopće obraćao pažnju na deklaracije. Mogu li mu vjrerovati. Moram li baš svaku sitnicu objašnjavati… Zar da mu crtam sve? I još nešto, ono što me najviše povrijedilo… Zašto nije pažljiviji, zar svih ovih godina nije primijetio što ja kupujem? Uopće me ne doživljava?

I tako… dok je on sjedio i slušao moje optužbe odgovarajući kratkim rečenicama poput “nisam primjetio”, “sljedeći put ću kupiti pravi”, ili “ne mislim da je to baš neka frka sad”… Vidjela sam kako njegovo lice poprima izgled koji sam se nagledala zadnjih godina – bila je to kombinacija rezigniranosti i jada. Izgledao je gotovo isto kao naš sin kad ga kaznimo.

E, tad me udarilo. “Zašto ovo radim, pa nisam ja njegova mama”.

Odjednom sam se osjetila groznom. Zasramila sam se sama sebe. Zbog takve sitnice sam mu sjela na glavu? Zbog glupog hamburgera kojeg mi je donio iz trgovine? Trebala sam naglasiti točno što trebam.

Nisam pronalazila načina kako da se izvučem iz situacije u kojoj sam se našla pa sam samo promrmljala nešto poput “ah dobro, morat ćemo se snaći s ovim što imamo”.

On kao da je osjetio olakšanje. Napustio je kuhinju. Ja sam ostala sjediti i razmišljati o svim tim “hamburger trenucima” koje sam mu priredila tijekom posljednjih godina, ovo sigurno nije bilo prvi put.

Uvijek je nešto ostavljao na pogrešnom mjestu, ili nešto zaboravljao. Često je i zanemarivao neke “zadatke”. A ja? E, ja sam uvijek bila tu kako bi mu to nabila na nos.

Zašto to radim? Zašto neprestano ponižavam supruga? Tog čovjeka, moju najveću ljubav i oca moje djece? Zašto uporno želim promijeniti sve što on napravi? Osjećam li se da s tim nešto dobivam? Očito ne ako imam potrebu stalno to raditi… Otkad je moj način postao jedini način?

Kako uopće to njemu pomaže? Ziher ne pomisli “daaa, baš sam sretan što je tu da me ispravi”. Prije da ga mučim bez razloga. I vjerujem da misli da je najbolje ili ne raditi ništa ili me izbjegavati u širokom luku.

Evo primjer. Dakle, nedavno sam pronašla komadić stakla na kuhinjskom podu. Pitala sam ga što se dogodilo. Razbio je čašu. A kada sam ga pitala zašto mi nije rekao za to: “počistio sam i bacio čašu da ne vidiš i ne doživiš živčani slom”.

Dakle, dovela sam ga do točke da misli da je lakše prekriti, sakriti ili lagati nego priznati grešku, običnu, normalnu, prihvatljivu, ljudsku grešku. Kakvo sam ja to okruženje u vlastitom domu stvorila?

Ove situacije, njegova nezainteresiranost, sada znam ne znače to. Jednostavno ne želi dizati frku oko malih stvari. Sada znam da moja shvaćanja su pogrešna. To što je razbio čašu, sakrio to od mene, ne znači da ga nije briga za mene, za moju sreću… Samo ne želi “dramu”.

Sad kad bolje razmislim, nisam samo ja ovakva – i moje prijateljice su. Izgleda previše je žena uvjereno “da one najbolje znaju”. Gdje su onda njegove opcije? Pa za njih baš i ne ostaje prostora, ha?

Ipak, predrasuda je to koja se lako upije – pogledajte samo televiziju, filmove, serije, reklame… Uvijek su muževi smotani, žene pametne. Žene prigovaraju, muževi ih ne doživljavaju. Sve je to slika koju prenosimo u vlastiti odnos.

A što se u takvom odnosu događa s našim muževima? Kad im neprestano prigovaramo govorimo im da ih ne poštujemo, da im ne vjerujemo… A nakon nekog vremena ili će izgubiti svako dostojanstvo, ili će postat ogorčen. A što će ostati od braka? Dvoje nezadovoljnih ljudi.

Pokušala sam se sjetit kako on postupa sa mnom: … Izgorio mi je ručak je sam pričala s mamom, nema veze naručit ćemo pizzu, kaže on… Kad sam ostavila njegov alat na kiši, nema veze pogreške se događaju, kaže on… Kad sam ogrebala auto, ni riječi nije rekao. Ajme Bože, kakva sam ja to žena?

Razmišljam se zašto mi nikad ne prigovara za pogreške (zaista se ne mogu sjetiti da je to ikad napravio)… Zato jer je bolja osoba? Ili zato jer je istina ono što mi stalno odgovara na moje prigovore “nisam mislio da je to velika stvar”. On to doista misli, sinulo mi je. To nije znak nebrige, nezainteresiranosti, lijenosti, nesposobnosti da nauči… njemu sitnice nisu bitne!!!

Od spoznaje trudim se ne prigovarati. Nisam još uspjela 100 posto, ali ustrajem. I ta mala promjena donijela je veliki napredak. Naš brak postao je bolji. Zaista, istina je: muškarcu treba poštovanje, a ženi treba ljubav. I zapamtite moje damE: To je samo hamburger!

LEAVE A REPLY